Baš smo se pitali kako proslaviti Dan Žena kad se upraznilo mjesto za jedan izlet u nedjelju 8. ožujka.
Pa smo se veselo uputili u Kanjon Kamačnik i u Fužine.

Bilo je prekrasno osmomartovsko jutro kad smo svim Aktivnaturkama prje polaska izmamili osmijeh na lice sa po jednom narančastom ružicom.
Zatim smo se uputili na akraktivnu šetnju po kanjonu potoka Kamačnik.
Uživali smo u smirujućem zvuku kaskada potoka i sunca koje se pojavljivalo i najavljivalo lijepi dan i tako sve od kraja kanjona kod ušća u Dobru pa do izvora gdje kanjon počinje.
Ovo je jedan od onih izleta koji počinje na kraju a završava na početku, barem kad je kanjon u pitanju.
Udarcem u gong smo svečano obilježili početak šetnje i rastjerali uroke.
Putem smo koristili sve instrumente poučne faunove staze - Rog koji se glasa kao jelen (a zapravo se čuje kao magarac) i druge instrumente na kojima se može vježbati sviranje.
Tako smo i znali bez osvrtanja gdje su nam ljudi na stazi jer se svirka i rog čuju iz daleka.
Nakon zavirivanja u Izvor Kamačnika obišli smo i dvorac Stara Sušica u kojem se sasvim prigodno znaju održavati tečajevi i školice za male i velike čarobnjake.
Nakon Dvorca smo ogladnjeli i otišli kod čarobnjaka iz planinarskog doma Vagabundina koliba na ručak.
Nakon što su nas tamo omađijali sa svojim specijalitetima morali smo prošetati uz Jezero Bajer i tu dočekati kraj dana.
Bio je to jedan prekrasan dan, ne samo za žene, već i za muški i dječji dio ekipe.

Hvala svima koji su nam se pridružili.

– Hej, imam ideju.

– Da? Kakvu? Opet neka nebuloza, a?

– Pa mislio sam da se zaletimo na Zavižan i iznenadimo Tatjanu?

– Šavoričku?

– A-ha. Kaj kažeš?

– Hell yeah! Napokon nešto dobro od tebe! Idemo!

I tako smo se u subotu ujutro Goran i ja našli na samom izlazu iz Zagreba te krenuli prema Lici. Putem smo gledali snijegom prekriveni Klek i mahnuli ekipi Aktivnature koja se danas tamo penje. Sretno ljudeki!

U Krasnom smo posjetili Kuću Velebita i malo se propuhali "buromatom". Tko još nije probao, eto mu prilike da iskusi orkansku buru u uvjetima relativne sigurnosti. Goran i ja smo krupni momci i teško nas je otpuhati, no moji cvikeri nisu bili te sreće. Fijuuu! Ako će s vama biti netko sitan, primite ga pod ruku. I dobro se obucite. Propuhalo nas do kosti i totalno razbudilo.

Auto smo ostavili kod pilane, nazdravili domaćom šljivom i put pod noge.

Velebit je u snijegu, ali nije previše hladno. U zavjetrini smo pa ni ne puše previše.

No, kad smo izašli na jezera... woo hoo. Oblačenje! Svi slojevi na gotovs, a bafovi preko nosa!

Koja ljepota. Kakva milina!

Ali bome smo se naprtili snijega. Na mjestima i preko pola metra dubok. Kasnije smo sreli neke momke pa su nam se zahvaljivali jer smo im ostavljali friški trag bez kojeg bi se ziher izgubili, a i bilo im je lakše za hodati. Nema na čemu dečki. Mogli ste barem pivu sredit. Next time. ;)

Pred samim domom pored ceste iz smjera Rossijeve kolibe u snijegu Tatjani ostavljamo poruke.

– E, stari. Se piše Tajči ili Tajći?

– Buraz, stavi CH. Hahaha.

I trkom u kuću da se zagrijemo.
A kad tamo ekipica. Veseli Brođani i još par planinara.

– Dečki jeste gladni?

– Pa ono, da. Sad ćemo mi ovaj svoj špek i kobase rasprostrijeti.

– Ma kakve su to suhotinje?! 'Ajte vamo na pravu ambroziju. Grah! Mi smo skuhali lonac, ali smo dobili zabranu za drugi slijed jer je sinoć bilo... burno i otrovno.

Dakle, grah iz raja ispao. Presavršen! Pozdrav dragi naši Brođani! Hvala još jednom.

A Tatjane nema i nema. Zabrinuli se već. A što ako se ne potrefimo? To bi bilo baš šteta.

Ali ček, Što je ono tamo na dnu primorske staze? Je li srna? Je li vila?

Ma kakvi! To Zmajka grabi pod divovskim ruksakom.

– Gazda, daj jedno Karlovačko dok se mi obučemo!

Dočekali ju pred vratima. Osmjesi, zagrljaji pa guc pive, pa osmjesi i ponovno zagrljaji.

– I to vam je dečki dost. Daj sad tu pivu 'vamo.

Zagrijali smo se, pojeli po još jedan slijed graha. A onda su krenule priče pa okolni čestitari.

I polako se spustila noć. Vrijeme je za spavanje.

Ujutro se sprema kiša. Ustat ćemo već oko 5 i što prije krenuti da smo u Krasnom na vrijeme.

I tako i bijaše. Izgrlili smo Tatjanu (stara, treba ti kupanje), poželjeli joj sreću i krenuli nizbrdo.

Taman je krenula kiša kad smo sjeli u auto.

Sve se završilo odličnim ćevapima.

Zmajka, samo ti grabi. Vidimo se uskoro na Kamenjaku!

Hrvoje

29.02.2020. skupila se mala i vesela ekipa AktivNature i krenula put Kleka.
Nije to bez razloga baš na ovaj datum.
Na Kleku su vještice i kod njih nenormalno postaje normalno i obrnuto.
Pa tako i datum koji se pojavljuje svake 4 godine. Vještice su začarobirale da slijedeće godine taj dan neće postojati.
Kao i uvijek, ujutro se ispije zajednička kavica (pelinkovac), na kojoj se svi izjasnimo što smo ponijeli od hrane i pića. Bez toga se ne kreće!
Veselo smo krenuli prema Ogulinu, a zatim prema Bjelskom od kud vodi kratka i strma staza prema vrhu.
Promatrajući visibabe i ostale cvjetiće koji nagovještavaju proljeće uz podosta jak vjetar stigli smo do doma, koji se smjestio na ravnih 1000 m nadmorske visine.
Nakon kraćeg odmora krenuli smo na vrh. Na 1181 m.
Konačno smo doživjeli zimu i zimske uvjete što nam nije uspjelo ni na zimskom usponu na Zavižan.
Ispod snijeg, po stijenama sige, a okolo naleti vjetra.
No ni to nas nije uspjelo zaustaviti.
Zabundani maksimalno, uputili smo se na vrh. Začudo, na stazi je unatoč vremenskim uvjetima bilo podosta ljudi. Vjetar i pogled – neprocjenjivo!
Od Klečica smo odustali jer smo odgovorni.
Povratak je bio istom stazom, a u Ogulinu smo posjetili Đulin ponor.
Ne moramo ni naglašavati da smo nakon veselog spuštanja i puno fotkanja dan završili uz palačinke u Frankopanu jer bez toga nismo svoji.

Prvi dan cilj je bio proći i usput pomalo čistiti prohodnu, ali zapostavljenu stazu od skretanja za Golubić na državnoj cesti D-1 do Vilenskih kukova na Južnom Velebitu. Za drugi dan planirali smo istražiti i „probiti“ stare zarasle puteve u okolici Golubića kako bismo skratili poduže hodanje makadamom. Oboje na Via Adriatici, naravno.

Pokazalo se da smo predani rezanju, mačetanju i škaricanju gotovo isto koliko i hodanju pa se dan brzo skratio tako da smo uspjeli uloviti bajkoviti zalazak sunca i samo nazrijeti Vilinske kukove u mraku pod prezvjezdanim nebom.

Drugi dan protekao je uz još malo „radne akcije“ i u ležernoj šetnji do Kudinog mosta  i to iz dva smjera, onog iz Golubića i preko Vratoloma.

Ispunili smo što smo naumili i vlastite baterije napunili.

Ovaj smo vikend bili vrlo aktivni – dok je jedna ekipa AktivNature provela dva dana na južnom Velebitu i rijeci Krupi, druga je ekipa u subotu napravila đir kanjonom Rječine. Autima iz Zagreba do Kukuljana na rijeci Rječini, odakle smo se busom prebacili u Rijeku. Nakon kave na riječkom Korzu, krenuli smo uz Rječinu od njenog ušća prema izvoru, odnosno mjestu u kojem smo ostavili aute. Prvo smo se popeli na Trsat s kojeg smo uživali u pogledu na Rijeku, Učku i Kvarner, a zatim smo se vratili Rječini i ruševnim industrijskom kompleksu Hartere, nekadašnje tvornice papira koja je radila oko 150 godina i bila je jedna od najvećih u Europi, u što smo se i sami uvjerili. Zatim prekrasnim stazama i makadamima uz djelomično suho korito rijeke do akumulacijskog jezera, pa dalje do auta. Ukupno 21 AktivNaturaca, skoro 18 km laganijeg hoda, od civilizacije, kroz industrijski kompleks do prekrasne prirode i rijeku prepunu slapova i kaskada. Bombon!