Alo, e hajdemo na Velebit!
Tko je to?
Pa ja. Kaj nemaš moj broj spremljen?
Tko je to?
Isse, pa Hrc!
E bok. Ma nemam. Nisam mislio da će mi trebati.

... Neugodna tišina ...

Nego, Velebit...
E, znaš kaj, mogli bi, e!
Kad ćemo?
1. lipnja je neki praznik pa ako uzmemo slobodan ostatak tjedna, onda imamo 9 dana.
O, da! To zvuči fantastično.
Super, aj čujemo se još pa razradimo detalje.
Ok. Bok.
Bok Bok.

Tjedan dana kasnije…

E, ajmo pomaknuti na onaj praznik ranije.
11.?
Da.
OK. Može.
Uzmemo ostatak tjedna pa opet imamo 9 dana.
Ou jea!
Može. Čujemo se.
Može. Bok Bok.
Ćao.

Tjedan dana kasnije…

Alo!
E?
Ošlo sve vrit. Imam neku obavezu na poslu. Ne mogu taj petak.
Ok… Što ćemo onda?
Ajmo subotu i nedjelju.
… Ajmo.
Zovi i onu dvojicu.
OK, to je onda ekipa. Četiri jahača apokalipse!

I tako nađosmo se rano ujutro na trešnjevačkom placu. Brzinski bureci i put pod kotače.
Saša je već u Oštarijama i čeka nas. A kad tamo, čekaju nas super fora hobbitske kućice u Kampu Velebit. Super ekipica, super mjesto.
Gledamo ložište i roštilj i već znamo što ćemo na večer raditi. ;)
Brzo smo potrpali pive i klopu u ruksake, a ostatak ostavili u kućici i pravac vrh Visibaba.
Nemojmo zaboraviti jednu putnu rakijicu. A ne, to nikako. Na žalost, nisam dobro zatvorio pljosku tako da se ostatak razlio po ruksaku, ali prihvatili smo to kao žrtvovanje Velesu, a i ruksak je bolje mirisao.
Kakav pogled! Kakva milina!
Vrijeme nam je bilo sjajno. Oblaka tek toliko, a pogled puca na sve strane. Pag kao na dlanu.
Di ćemo, što ćemo? Ajmo na Bačić kuk!

Prvo se spuštašmo pa se malo penješmo. Pa na jednom mjestu ostavili šćape, pa na drugom ruksake. Uhvatili se sajle i rukama i nogama, hop hop, eto nas na vršku Bačić kuka.
Ne znam što bih rekao… Sami superlativi. Pogled 360 stepeni buraz!
Osim kad se kreneš spuštati… onda ti nije baš svejedno. Ali čovječe, koji pogled. Top of the world!
U podnožju brzinska klopica i red pive. M m m. Tak se da.

Natrag pod Visibabu, pa skretanje za Budakovo brdo.
Jeste bili? Izgleda kao lagana kosa… Pa i nije baš. Ideš, ideš i ideš… nikako dosegnuti taj vrhunac.
A na vrhu opet te nagradi pogled i krasota.
Odjednom nas je zaogrnuo oblak i malo nas ohladio vjetrom.

Fotkanje, ovo ono i spuštanje prema Premužićki i Skorpovcu.
Tamo smo naletjeli na 3 tipa vidno izgubljena.
Ni sami ne znaju gdje će ni kad. Dali smo im iscrpne upute. Kasnije se raspitivali o njima jesu li se kome javili i sretno stigli, ali nismo im više ušli u trag.
Ako ovo čitate dečki, nadam se da ste ok.

Nakon pojedenih ostataka klope i piva, uputili smo se Premužićkom natrag prema Baškim Oštarijama.
Jesmo li dovoljno jeli? Jesmo vraga!
Vadi tavu i nareži povrće i piletinu.
Imamo li još pive u friđu?
A ne. Imamo za cijeli razred.
;)
Navali narode!

Prespavali smo u sitnim hobitskim krevetićima.
Luka zvani Shorty ne kuži kaj se mi bunimo.

Ujutro, klonjica i malo voća.
Potrpali smo stvari u auto i odhajkali na Veliki Sadikovac i natrag.
Pozdravili smo se s gazdama Nikolinom i Lukom i pravac Otočac, gdje smo u ugodnoj vrtnoj atmosferi pojeli odličan roštilj.

Cesta prema Zagrebu je bila očekivano zakrčena vozilima koja su se vraćala s produljenog vikenda.
I eto nas u Zagrebu.
Idemo doma? Ide ti mama doma.
Otišli na još 2 runde pive dok smo sa Sašom pričekali vlak.
A sad hitno kući mazati opekotine, tuširanje i spavanac. Sutra se radi.

Do idućeg puta, Hrc

Subotnje istezanje, rastezanje i najbolje druženje u prirodi.... Vihori na Vihoraškom putu.

Tatjana

Ovu smo nedjelju isplanirali provesti na jednoj od najljepših staza u Prelijepoj našoj - na stazi Malog princa. Prognoza nam se cijeli tjedan kolebala kao Stožer sa svojim odlukama, ali mi smo bili odlučni u namjeri da posjetimo Malog Princa. U zadnji je tren Svemir na sve prognoze poslao sunce, pa nas 9 kreće ranom zorom iz Zagreba nauživati se ljepote velebitskih krajolika. Krenuli smo veselim koracima iz Prezida do skloništa Crnopac, pa zatim na stazu Malog princa. Baš kao i u svijetu Maloga princa, ova je staza prepuna čuda i skrivenih ljepota, izgleda kao neki sasvim drugi svijet. Ono što je taj svijet učinilo još ljepšim, prekrasna je atmosfera i predivni ljudi. Kao i uvijek, s AktivNaturcima i AktivNaturkama osjeća se toliko ugodna i prijateljska atmosfera, smijeh i čista radost. U svakom trenu paze jedni na druge, međusobno si pomažu na težim dijelovima, svi uspore kad je jednom teško i sve se dijeli međusobno, i to ne samo na način na koji planinarska etika nalaže, već na jedan topli, iskreno prijateljski način. Sve smo izazove prošli kao iz šale. Na samom nas je povratku malo uhvatila kiša, koju smo prohodali pjevajući, a u Prezidu dočekala duga velika kao svemir. Mali nas je princ sve redom izuo iz cipela, malo smočio, a neke ostavio i bez hlača. Nije onako kako zvuči(tako nam mlijeka u prahu), a kako je to izgledalo, možete vidjeti u kratkim slikovnim pričicama.

Ana

Baš smo se pitali kako proslaviti Dan Žena kad se upraznilo mjesto za jedan izlet u nedjelju 8. ožujka.
Pa smo se veselo uputili u Kanjon Kamačnik i u Fužine.

Bilo je prekrasno osmomartovsko jutro kad smo svim Aktivnaturkama prje polaska izmamili osmijeh na lice sa po jednom narančastom ružicom.
Zatim smo se uputili na akraktivnu šetnju po kanjonu potoka Kamačnik.
Uživali smo u smirujućem zvuku kaskada potoka i sunca koje se pojavljivalo i najavljivalo lijepi dan i tako sve od kraja kanjona kod ušća u Dobru pa do izvora gdje kanjon počinje.
Ovo je jedan od onih izleta koji počinje na kraju a završava na početku, barem kad je kanjon u pitanju.
Udarcem u gong smo svečano obilježili početak šetnje i rastjerali uroke.
Putem smo koristili sve instrumente poučne faunove staze - Rog koji se glasa kao jelen (a zapravo se čuje kao magarac) i druge instrumente na kojima se može vježbati sviranje.
Tako smo i znali bez osvrtanja gdje su nam ljudi na stazi jer se svirka i rog čuju iz daleka.
Nakon zavirivanja u Izvor Kamačnika obišli smo i dvorac Stara Sušica u kojem se sasvim prigodno znaju održavati tečajevi i školice za male i velike čarobnjake.
Nakon Dvorca smo ogladnjeli i otišli kod čarobnjaka iz planinarskog doma Vagabundina koliba na ručak.
Nakon što su nas tamo omađijali sa svojim specijalitetima morali smo prošetati uz Jezero Bajer i tu dočekati kraj dana.
Bio je to jedan prekrasan dan, ne samo za žene, već i za muški i dječji dio ekipe.

Hvala svima koji su nam se pridružili.

– Hej, imam ideju.

– Da? Kakvu? Opet neka nebuloza, a?

– Pa mislio sam da se zaletimo na Zavižan i iznenadimo Tatjanu?

– Šavoričku?

– A-ha. Kaj kažeš?

– Hell yeah! Napokon nešto dobro od tebe! Idemo!

I tako smo se u subotu ujutro Goran i ja našli na samom izlazu iz Zagreba te krenuli prema Lici. Putem smo gledali snijegom prekriveni Klek i mahnuli ekipi Aktivnature koja se danas tamo penje. Sretno ljudeki!

U Krasnom smo posjetili Kuću Velebita i malo se propuhali "buromatom". Tko još nije probao, eto mu prilike da iskusi orkansku buru u uvjetima relativne sigurnosti. Goran i ja smo krupni momci i teško nas je otpuhati, no moji cvikeri nisu bili te sreće. Fijuuu! Ako će s vama biti netko sitan, primite ga pod ruku. I dobro se obucite. Propuhalo nas do kosti i totalno razbudilo.

Auto smo ostavili kod pilane, nazdravili domaćom šljivom i put pod noge.

Velebit je u snijegu, ali nije previše hladno. U zavjetrini smo pa ni ne puše previše.

No, kad smo izašli na jezera... woo hoo. Oblačenje! Svi slojevi na gotovs, a bafovi preko nosa!

Koja ljepota. Kakva milina!

Ali bome smo se naprtili snijega. Na mjestima i preko pola metra dubok. Kasnije smo sreli neke momke pa su nam se zahvaljivali jer smo im ostavljali friški trag bez kojeg bi se ziher izgubili, a i bilo im je lakše za hodati. Nema na čemu dečki. Mogli ste barem pivu sredit. Next time. ;)

Pred samim domom pored ceste iz smjera Rossijeve kolibe u snijegu Tatjani ostavljamo poruke.

– E, stari. Se piše Tajči ili Tajći?

– Buraz, stavi CH. Hahaha.

I trkom u kuću da se zagrijemo.
A kad tamo ekipica. Veseli Brođani i još par planinara.

– Dečki jeste gladni?

– Pa ono, da. Sad ćemo mi ovaj svoje kobase izvaditi.

– Ma kakve su to suhotinje?! 'Ajte vamo na pravu ambroziju. Grah! Mi smo skuhali lonac, ali smo dobili zabranu za drugi slijed jer je sinoć bilo... burno i otrovno.

Dakle, grah iz raja ispao. Presavršen! Pozdrav dragi naši Brođani! Hvala još jednom. Autor ovih redaka može posvjedočiti o kasnijim bombastičnim otrovima.

A Tatjane nema i nema. Zabrinuli se već. A što ako se ne potrefimo? To bi bilo baš šteta.

Ali ček, Što je ono tamo na dnu primorske staze? Je li srna? Je li vila?

Ma kakvi! To Zmajka grabi pod divovskim ruksakom.

– Gazda, daj jedno Karlovačko dok se mi oblečemo!

Dočekali ju pred vratima. Osmjesi, zagrljaji pa guc pive, pa osmjesi i ponovno zagrljaji.

– I to vam je dečki dost. Daj sad tu pivu 'vamo.

Zagrijali smo se, pojeli po još jedan slijed graha. A onda su krenule priče pa okolni čestitari.

I polako se spustila noć. Vrijeme je za spavanje.

Ujutro se sprema kiša. Ustat ćemo već oko 5 i što prije krenuti da smo u Krasnom na vrijeme.

I tako i bijaše. Izgrlili smo Tatjanu (stara, treba ti kupanje), poželjeli joj sreću i krenuli nizbrdo.

Taman je krenula kiša kad smo sjeli u auto.

Sve se završilo odličnim ćevapima.

Zmajka, samo ti grabi. Vidimo se uskoro na Kamenjaku!

Hrc