• Najbolje ideje sinu nam dok hodamo.

    Friedrich Nietzsche

  • Jednog dana cijeli život će vam proletjeti ispred očiju.

    Pobrinite se da bude vrijedan gledanja.

  • Netko bira noćenje s 5 zvjezdica…

    A netko s 5 milijardi zvijezda!

  • Djeca ne pamte najbolji dan ispred televizora.

  • Šuma nema Wi-Fi ali je povezanost još bolja.

– Halo?

– Dobar dan. Na telefonu Anto Šepalo iz vodovoda. Moram vam javiti kako sutra od 8 ujutro do 6 po podne nećete imati vode jer nam je nestalo struje i pukla nam je guma.
– Molim?
– Kao što sam rekao, sutra od 8 ujutro do 6 popodne nećete imati vode jer nam je nestalo struje i pukla nam je guma.
– Jel vi to mene…?
– Gospodine kako se vi to izražavate? Znate li vi kako se ovaj razgovor snima?
– Hrvoje jesi li to opet ti i tvoje bijesne ideje?

– Da, dobro. Ja sam. Ali priznaj da si na moment zazujao.
– Ništa ne priznajem. Što hoćeš?
– E, ajmo opet na Velju. Imam 10 dana godišnjeg koji moram iskoristiti prije početka studenog.
– Opa bato! Ček da vidim kalendar.

– Znaš što? Aj javit ću da mi je otpala noga pa sam fraj.
– To, buraz! Znači, nađemo se u četvrtak ujutro i pičimo u Oštarije. Tamo nas pokupe moji i prebace do Krasnog. Penjemo do Zavižana i gore spavanac, a ujutro krećemo na Premužićku. Kaj misliš, jel možemo do nedjelje stići natrag do Oštarija?
– Kak ne bi stigli? Pih. Idemo!
– Super! Aj bok.
– Bok. I daj više ohladi s time forama. Nisu ti neš.
– A meni su se baš činile…
– Stari, ko frendu ti kažem. Stvarno nisu neš. Neko bute zveknul zbog toga.

I tako, da ne duljim s ovom fabriciranom uvodnom pričom jer je već previše skrenula.
Našli smo se u četvrtak ujutro u 5. Hop u auto u deri za Baške preko Plitvica. Autu ne fercera peta brzina, tj. stalno ispada u ler pa treba držati mjenjač cijelo vrijeme. Nije fora. Ali ubrzo smo stigli u Baške Oštarije. U kampu Velebit smo po dogovoru sparkirali auto, popili rakijicu kod domaćina. Tamo nas je pokupila moja mama i prebacila do Krasnog polja. Hvala mama!
U Krasnom još jedna rakijica, zadnje štimanje ruksaka i krećemo preko pilane. Zatrpali su neke trupce… Ne može se proći. Niš. Super je krenulo. Natrag pa okolo.
Ubrzo smo bili u šumi i penjali se prema jezerima.

– E, se sjećaš onih vidika kad smo bili na jezerima u siječnju i veljači? Ludnica.
– Da, baš je bila brutala. Svaki put.

Penjemo se i penjemo. Veselimo se ludnici na jezerima. Lagano postaje vruće. Skidamo se u kratke rukave i podfrkavamo hlače. Cijelo je vrijeme priča i smijeh. Sve smo bliže vrhu prvog uspona. Počinje se čuti vjetar i polako ulazimo u maglu. O super…
Koji pogledi? Pa ne vidim si ni šaku ako ispružim ruku. A bura… uf bura. Lede se suze na vjetru. Navlači duge hlače i slojeve na sebe. Vraćaj fliseve i jakne. Rukavice? O, da.
Navigacija po markacijama gotovo da i ne dolazi u obzir. Na svu sreću, imamo GPS trag na mobitelu.
Uvijek kad smo na jezerima imam osjećaj da je to sad to. Da je ovo samo zadnji komadić i da smo uskoro u domu. I onda svaki put isto. Tabananje i tabananje. Nikako i nikako stići.
No, na kraju smo ipak stigli u Zavižan. Kucamo i zvonimo. Domara Ivana nema. Nakon deset minuta dernjave, eto njega.

– Pa mogli ste to malo glasnije. Ja sam si gore zagrijao u uredu i baš mi je fino.
– Drugi put nosim trubu. :)
– Daj pusti nas unutra i daj dva piva.
– A ne. Prvo ćete rakije. Po ovakvom vremenu doktor Ivan samo to prepisuje.
– A daj onda i rakije, ali nemoj zaboravit pivo.
– U… brate... ljuta…!
– Jeste ljuta, ali ljekovita.
– Daj pivo da isperemo to.
– Nije ti neš toplo ovdje.
– Ma sad će to. Malo prije sam naložio. Spavat ćete gore. Jeste donesli vreće?
– Ofkors.
– Gore će vam biti fino.
– Najs. A sad klopa!

Imali smo svakakvih delicija u ruksacima. Sve smo izvadili i navalili. A pivo uz to nikad slađe nije bilo. U stvari je, ali bolje ovako zvuči kad se kaže u priči. Polako se skupilo ekipe. Napeklo se polica. Bome bilo je veselo, ali rano smo legli jer ujutro moramo rano krenuti. A u sobi… Led ledeni. Moja vreća je debela i topla. Njegova i ne baš toliko. Malo sam se otkrivao, malo se pokrivao. Sve u svemu bilo mi je fino. A Goran, cvokot zuba i drhtanje. Tsss. Početnik.

Rano ustajanje? Koji vic. Spavali smo 11 sati. Ne sjećam se kad sam zadnji put spavao 11 sati. Kad si ti, dragi čitaoče, zadnji put spavao 11 sati? Da, jučer. Ziher. Odi to prodavati nekom drugom.
Fini doručak i topli čaj i kavica. Platili računi put pod noge.
– Dan je divan. Ima još malo magle, ali povući će se brzo.
– Misliš?
– Sigurno. Pa ja se ovdje bavim prognozom. Ako itko zna, onda sam to ja.
– Oukeeej. Hvala Ivane. Vidimo se u siječnju! Aktiva natura ovo ono. Budi spreman s pivom.
– Nema frke. Vidimo se i sretno dalje.

Izašli iz doma i krenemo prema početku Premužićeve, a prema nama hoda njih troje rumenih obraza.
– Od kuda vi?
– A evo iz Zadra.
– Iz Zadra. Bome ste fino potegnuli. Aj sretno dalje.
– I vama. Ćao.
– Bok Bok.

Staza od Zavižana do Alana… Prvi put sam išao. Evo i mjesec dana kasnije dojmovi mi se još nisu slegli. Prekrasno. Mješavina stijena, borove šume, kamenih provalija, morskih pogleda i magle koja se valja preko prijevoja. Ma to je takva jedna prekrasna slika. Teško to mogu prenijeti u riječi. Na sreću, imam hrpu fotografija.

Stigli smo do Rossijeve kolibe. Nema nikoga. Koliko vidimo, nije ni bilo nikoga ili su zadnji planinari bili uredni. Sve je fino.
– Stari… moram poslat mail.
– Kaj? Pa pošalji ga.
– Ma ne. Znaš… attachment…
– Kaj ti bulazniš?
– Ono… broj dva. Podmornica. Sinker. Vnogo.
– Aaaaa. Hehehe. Pa kaj ne kažeš. Tu iza ti je najbolji wc koji ćeš ikad vidjeti. Wc s takvim pogledom da je to ludnica.

I stvarno. Iza Rossijeve vodi kozja stazica do drvene kućice. Malo je propuh i jako je niska pa je najbolje ući na rikverc, ali pogled je sjajan. Ako se gleda prema van, jer čučavac i ne pruža neke lude vidike. Believe me.
Dok smo odmarali kod kolibe po stazi pored je prošla neka ekipa u smjeru Alana.
– Ćao!
– Bok bok.

– Ajmo i mi. Večeras spavamo na Alanu. Dom je zatvoren, a može se samo u zimsku sobu u kojoj je samo 4 kreveta. Ako ova ekipa stigne prije nas… Zeznuli smo se.
– O, da. U pravu si. Krenimo.

Bome, uhvatili nas dvojica tempo. I fino smo napredovali. Ali pogledi te zovu i vuku na sve strane. Uskoro smo dostigli onu ekipu. To je opet ono troje Zadrana. Pardon, dvoje Zadrana i jedna Zadranka. Ivanka, Frane i Ante. Sjeli na neki kamen uz stazu i puše. Tsss...
– Di ste? Šta ste?
– Idemo za Alan. Spavat ćemo tamo.
– I mi.
– Krasno. Znate da ima samo 4 kreveta u Alanu?
– Molim? Što?
– Niš, niš. Aj bok i vidimo se tamo. Sačuvat ćemo vam krevete.

Tsss… pušači.
Uskoro smo stigli na Alan. Nema domara jer je dom zatvoren od neki dan. Ušli smo u zimsku sobu. Džizs koja ledara. Ljepše je vani na suncu, a i ovako je vrijeme za klopu.
Sjeli i krenuli manđati. Evo i Zadrana.
– Aj sjednite s nama. Lipo je.
– Sad ćemo. Prvo ćemo nasjeći drva za večeras.
– Vidi ih što su se ustrčali. Sve mi je neugodno, ali mi se neda više dić.
– Ma pusti ih. Vidiš da su mladi. Neka sijeku i pile.

Susjedna kućica je vikendica i gazda je taman tamo. Čeka neku svoju ekipu.
– Gazda! Dobar dan!
– Dobar dan.
– Oprostite na smetnji. Imate li možda malo pive za prodati?
– A imam, imam. Ali neću vam je prodati, nego pokloniti. I neka vam je u zdravlje i u slast.
– Ajme meni. Baš vam hvala! Bit će u slast sigurno.

Wow, kakva nagrada za današnji dan. Pivice sjele ko melem na ranu. Brutalica.
Zadrani su nasjekli drva za tjedan dana. Noćas neće biti hladno.
Hladno?
– Džizs kako je vruće!
– Daj otvori prozor.
– Aj i ti vrata pa da povuče propuh.
– Užas. Ova peć nema onu polugu za štimanje?
– Nema.
– Ostaje nam samo propuh.

Spavali smo s otvorenim prozorom cijelu noć. Ne sjećam se kad mi je bilo tako vruće. Užas. Ali nije bilo ni hladno. Vani je bilo ispod nule. Ujutro nas je dočekao mraz. Tijekom noći je došao i domar, ali nije bio nešto simpatičan pa se nismo puno s njim bavili. Ujutro brzi doručak, kavica i čaj pa put pod noge.
Kako su i Zadrani išli za Oštarije, pao je dogovor da idemo zajedno.
No, uskoro smo se razdvojili. Na skretanju za Ograđenicu smo im ostavili izviđačku oznaku smjera i krenuli tim putem.
Ograđenica je zakon! Koji pogled. Koja simpa kućica. Koja sjajna lokacija. Ma baš je kul.
Skuhao sam juhu na kuhalu i pa smo sjeli pričekati Zadrane. Upalilo je i sunce pa smo se skinuli do pasa da nas zagrije. Milina. A Zadrana nema i nema.
A ništa. Što ćemo sad. Ne možemo više čekati jer nećemo prije mraka stići do Kugine kuće. Valjda su produžili Premužićkom.
Krenuli smo prema Šatorini. Svakih par metara drek od medvjeda. Oh, oh.
– Evo nas na vrhu. Napokon. Uf, bilo je teško.
– Što? Pa ovo nije Šatorina.
– Molim?
– Hahaha. Ne, nije. Šatorina je ono tamo vidiš? Ima još koji kilometar.
– … Da… Vidim.

Dakle, uzverali se na Šatorinu. Napokon. Sreli smo gore neke planinare. Ispozdravljali se i malo fotkali i krenuli nizbrdo. Mrak će, a do Kugine ima još dosta.
Dosta je strmo, a gležnjevi i koljena već lagano pokazuju znakove umora. Stigli smo do makadama. Sad će Kugina tu brzo. Evo tamo iza ugla. I napokon smo stigli. A Zadrani su već tamo i lagano ih drma rakijica. Gazda Miro nam svima toči i toči. Nije u pitanju. A skuhao je majstor i grah. I to kakav grah? Fin i gust s hrpom mesa s raznih izvora. Lončinu. Milina.
– Miro, imaš pive?
– Imam.
– Imaš tamne?
– Imam cijelu gajbu.
– Daj nam tu dvije.
– Evo, a ja ću vam na ukuleleu odsvirati neke svoje pjesme. Idem sad u Zagreb snimati album.
– :)

– Daj još dvije pive.
– Evo.

– Daj još dvije.
– E, nema viže crne.
– Kako nema? Rekao si da ima cijela gajba.
– Bila je … cijela gajba… nema viže... Evo dožli su beki … slovenci pa ću malo do njih… a onda žemo do Škorpovca… tamo je danas tulum…
– A možeš li ti voziti? Malo se ljuljaš.
– Ma kako … ne bih mogao… pa samo sam važu gajbu crne… završio.

I stvarno, oko 11 su se njih četiri ili pet natrpali u Mirovu Nivu i odvezli u Skorpovac. Kako su se vratili i u kojem stanju… Ne znamo, ali bili su jako pod gasom.
A soba topla. Milina jedna. Može se i štimati temperatura. Ma zakon. To je peć!

Ujutro smo platili račun i krenuli prema Premužićki. I tako malo po malo, eto nas oko Visibabe, iznad Ravnog Dabra, ispod Kize i ostalih kukova i napokon stigli u Baške Oštarije.

– Pozdravna cuga u motelu?
– Nego kako!
– Pive za sve!

Pokupili smo auto u kampu i pravac Zagreb.
Bome, bilo je to 4 divna dana. Doživio sam Premužićku i ljepote koje nudi. Svakome bih preporučio. Sigurno ću se vratiti.

– Nego, znaš kaj sam skužio?
– Kaj?
– Nisu oni dopješačili od Zadra. Nego su ostavili jedan auto u Baškima, a drugim se dovezli do Zavižana. Pa kad smo se rastali i krenuli za Zagreb, oni su autom krenuli prema Zavižanu.
– Pa da. Dobro jutro.
...
– Nego, kam bumo idući put?
– Idući put? Pa nema nam druge nego da završimo VPP.
– Od Baških do Paklenice.
– Znaš li neki drugi VPP?
– Joj daj ne kenjaj. OK. Znači, prošli smo pola?
– Jes.
– Može!

 

Hrvoje

 

IMG 1500

IMG 1505

IMG 1509

IMG 1513

IMG 1515

IMG 1521

IMG 1539

IMG 1541

IMG 1545

IMG 1554

IMG 1557

IMG 1563

IMG 1569

IMG 1571

IMG 1616

IMG 1622

IMG 1624

IMG 1626

IMG 1633

IMG 1637

IMG 1651

IMG 1654

IMG 1668

IMG 1669

IMG 1670

IMG 1675

IMG 1685

IMG 1693

IMG 1702

IMG 1703

IMG 1710

IMG 1719

IMG 1725

IMG 1726

IMG 1746

IMG 1748

IMG 1750

IMG 1753

IMG 1759

Privučeni dobrom prognozom za subotu 10.10. grupa od 16 Aktivnaturaca uputila se putem Krka. Plan je posjetiti Kanjon Vrženicu i uvalu Vela Luka.
Dan je bio idealan, sunčan s taman toliko oblaka da nam nije trebala krema za sunčanje. Krenuli smo iz Baške iz kampa Bunculuka, prateći prekrasne plaže, u ovo doba godine prazne, a samim time privlačnije nego u sezoni. Tu i tamo sretnemo kojeg kupaća ili nudista. Iako smo svi imali opremu za kupanje u ruksaku, odlučili smo se strpiti do uvale Vela Luka gdje je bilo planirano kupanje.
U jednom trenutku odvajamo se od prekrasnih plaža i ulazimo u kanjon. Odmah se susrećemo s kostima nastradalih ovaca koje su zalutale ili pobjegle za vrijeme strizanja, te platile životom.

Pentranje po kanjonu je zanimljivo, nikad ne znaš što te čeka iza slijedećeg ugla. Skakućemo s kamena na kamen, pomažemo jedni drugima u veranju i uživamo u mediteranskoj vegetaciji izgledom i mirisom.

Na kraju kanjona, odvajamo se desnom stranom prema Uvali Vela Luka. S vrha prije spuštanja prema uvali puca prekrasan pogled na nepregledan mozaik suhozida s jedne strane, te na dugo iščekivanu uvalu s druge strane. Silazak prema uvali bio je brz, jer smo se svi veselili kupanju. U uvali nitko osim nas i jedne barke. Čista uživancija.
Nakon kupanja i okrepe uputili smo se natrag, ovaj put nas je čekao uspon koji nam nakon kupanja nije tako teško pao. Nismo se vraćali kanjonom, nego smo direktno presjekli prema Baškoj, za što nam je trebalo duplo manje vremena, nego kod dolaska kroz kanjon. Markacije nisu baš na svakom kamenu pa treba dobro paziti da se ne skrene krivo, jer onda slijedi preskakanje suhozida, što je naravno dodatna avantura za one koji žele znati više.

Ovaj izlet preporučamo za proljetni i jesenski period godine, jer nije prevruće, plaže nisu pune ljudi, a hrabriji kupaći mogu uživati u morskim radostima.

 

vrzenica2020 01vrzenica2020 02vrzenica2020 03

Alo, e hajdemo na Velebit!
Tko je to?
Pa ja. Kaj nemaš moj broj spremljen?
Tko je to?
Isse, pa Hrc!
E bok. Ma nemam. Nisam mislio da će mi trebati.

... Neugodna tišina ...

Nego, Velebit...
E, znaš kaj, mogli bi, e!
Kad ćemo?
1. lipnja je neki praznik pa ako uzmemo slobodan ostatak tjedna, onda imamo 9 dana.
O, da! To zvuči fantastično.
Super, aj čujemo se još pa razradimo detalje.
Ok. Bok.
Bok Bok.

Tjedan dana kasnije…

E, ajmo pomaknuti na onaj praznik ranije.
11.?
Da.
OK. Može.
Uzmemo ostatak tjedna pa opet imamo 9 dana.
Ou jea!
Može. Čujemo se.
Može. Bok Bok.
Ćao.

Tjedan dana kasnije…

Alo!
E?
Ošlo sve vrit. Imam neku obavezu na poslu. Ne mogu taj petak.
Ok… Što ćemo onda?
Ajmo subotu i nedjelju.
… Ajmo.
Zovi i onu dvojicu.
OK, to je onda ekipa. Četiri jahača apokalipse!

I tako nađosmo se rano ujutro na trešnjevačkom placu. Brzinski bureci i put pod kotače.
Saša je već u Oštarijama i čeka nas. A kad tamo, čekaju nas super fora hobbitske kućice u Kampu Velebit. Super ekipica, super mjesto.
Gledamo ložište i roštilj i već znamo što ćemo na večer raditi. ;)
Brzo smo potrpali pive i klopu u ruksake, a ostatak ostavili u kućici i pravac vrh Visibaba.
Nemojmo zaboraviti jednu putnu rakijicu. A ne, to nikako. Na žalost, nisam dobro zatvorio pljosku tako da se ostatak razlio po ruksaku, ali prihvatili smo to kao žrtvovanje Velesu, a i ruksak je bolje mirisao.
Kakav pogled! Kakva milina!
Vrijeme nam je bilo sjajno. Oblaka tek toliko, a pogled puca na sve strane. Pag kao na dlanu.
Di ćemo, što ćemo? Ajmo na Bačić kuk!

Prvo se spuštašmo pa se malo penješmo. Pa na jednom mjestu ostavili šćape, pa na drugom ruksake. Uhvatili se sajle i rukama i nogama, hop hop, eto nas na vršku Bačić kuka.
Ne znam što bih rekao… Sami superlativi. Pogled 360 stepeni buraz!
Osim kad se kreneš spuštati… onda ti nije baš svejedno. Ali čovječe, koji pogled. Top of the world!
U podnožju brzinska klopica i red pive. M m m. Tak se da.

Natrag pod Visibabu, pa skretanje za Budakovo brdo.
Jeste bili? Izgleda kao lagana kosa… Pa i nije baš. Ideš, ideš i ideš… nikako dosegnuti taj vrhunac.
A na vrhu opet te nagradi pogled i krasota.
Odjednom nas je zaogrnuo oblak i malo nas ohladio vjetrom.

Fotkanje, ovo ono i spuštanje prema Premužićki i Skorpovcu.
Tamo smo naletjeli na 3 tipa vidno izgubljena.
Ni sami ne znaju gdje će ni kad. Dali smo im iscrpne upute. Kasnije se raspitivali o njima jesu li se kome javili i sretno stigli, ali nismo im više ušli u trag.
Ako ovo čitate dečki, nadam se da ste ok.

Nakon pojedenih ostataka klope i piva, uputili smo se Premužićkom natrag prema Baškim Oštarijama.
Jesmo li dovoljno jeli? Jesmo vraga!
Vadi tavu i nareži povrće i piletinu.
Imamo li još pive u friđu?
A ne. Imamo za cijeli razred.
;)
Navali narode!

Prespavali smo u sitnim hobitskim krevetićima.
Luka zvani Shorty ne kuži kaj se mi bunimo.

Ujutro, klonjica i malo voća.
Potrpali smo stvari u auto i odhajkali na Veliki Sadikovac i natrag.
Pozdravili smo se s gazdama Nikolinom i Lukom i pravac Otočac, gdje smo u ugodnoj vrtnoj atmosferi pojeli odličan roštilj.

Cesta prema Zagrebu je bila očekivano zakrčena vozilima koja su se vraćala s produljenog vikenda.
I eto nas u Zagrebu.
Idemo doma? Ide ti mama doma.
Otišli na još 2 runde pive dok smo sa Sašom pričekali vlak.
A sad hitno kući mazati opekotine, tuširanje i spavanac. Sutra se radi.

 

Do idućeg puta, Hrc

 

 velebit lipanj 01velebit lipanj 02velebit lipanj 03velebit lipanj 04velebit lipanj 05velebit lipanj 06velebit lipanj 07velebit lipanj 08

Subotnje istezanje, rastezanje i najbolje druženje u prirodi.... Vihori na Vihoraškom putu.

Tatjana

 

vihoraskiput 01vihoraskiput 02

Ovu smo nedjelju isplanirali provesti na jednoj od najljepših staza u Prelijepoj našoj - na stazi Malog princa. Prognoza nam se cijeli tjedan kolebala kao Stožer sa svojim odlukama, ali mi smo bili odlučni u namjeri da posjetimo Malog Princa. U zadnji je tren Svemir na sve prognoze poslao sunce, pa nas 9 kreće ranom zorom iz Zagreba nauživati se ljepote velebitskih krajolika. Krenuli smo veselim koracima iz Prezida do skloništa Crnopac, pa zatim na stazu Malog princa. Baš kao i u svijetu Maloga princa, ova je staza prepuna čuda i skrivenih ljepota, izgleda kao neki sasvim drugi svijet. Ono što je taj svijet učinilo još ljepšim, prekrasna je atmosfera i predivni ljudi. Kao i uvijek, s AktivNaturcima i AktivNaturkama osjeća se toliko ugodna i prijateljska atmosfera, smijeh i čista radost. U svakom trenu paze jedni na druge, međusobno si pomažu na težim dijelovima, svi uspore kad je jednom teško i sve se dijeli međusobno, i to ne samo na način na koji planinarska etika nalaže, već na jedan topli, iskreno prijateljski način. Sve smo izazove prošli kao iz šale. Na samom nas je povratku malo uhvatila kiša, koju smo prohodali pjevajući, a u Prezidu dočekala duga velika kao svemir. Mali nas je princ sve redom izuo iz cipela, malo smočio, a neke ostavio i bez hlača. Nije onako kako zvuči(tako nam mlijeka u prahu), a kako je to izgledalo, možete vidjeti u kratkim slikovnim pričicama.

Ana

 

maliprinc 01maliprinc 02maliprinc 03maliprinc 04

Baš smo se pitali kako proslaviti Dan Žena kad se upraznilo mjesto za jedan izlet u nedjelju 8. ožujka.
Pa smo se veselo uputili u Kanjon Kamačnik i u Fužine.

Bilo je prekrasno osmomartovsko jutro kad smo svim Aktivnaturkama prje polaska izmamili osmijeh na lice sa po jednom narančastom ružicom.
Zatim smo se uputili na akraktivnu šetnju po kanjonu potoka Kamačnik.
Uživali smo u smirujućem zvuku kaskada potoka i sunca koje se pojavljivalo i najavljivalo lijepi dan i tako sve od kraja kanjona kod ušća u Dobru pa do izvora gdje kanjon počinje.
Ovo je jedan od onih izleta koji počinje na kraju a završava na početku, barem kad je kanjon u pitanju.
Udarcem u gong smo svečano obilježili početak šetnje i rastjerali uroke.
Putem smo koristili sve instrumente poučne faunove staze - Rog koji se glasa kao jelen (a zapravo se čuje kao magarac) i druge instrumente na kojima se može vježbati sviranje.
Tako smo i znali bez osvrtanja gdje su nam ljudi na stazi jer se svirka i rog čuju iz daleka.
Nakon zavirivanja u Izvor Kamačnika obišli smo i dvorac Stara Sušica u kojem se sasvim prigodno znaju održavati tečajevi i školice za male i velike čarobnjake.
Nakon Dvorca smo ogladnjeli i otišli kod čarobnjaka iz planinarskog doma Vagabundina koliba na ručak.
Nakon što su nas tamo omađijali sa svojim specijalitetima morali smo prošetati uz Jezero Bajer i tu dočekati kraj dana.
Bio je to jedan prekrasan dan, ne samo za žene, već i za muški i dječji dio ekipe.

Hvala svima koji su nam se pridružili.

 

kamacnik 01kamacnik 02kamacnik 03kamacnik 04kamacnik 05

– Hej, imam ideju.

– Da? Kakvu? Opet neka nebuloza, a?

– Pa mislio sam da se zaletimo na Zavižan i iznenadimo Tatjanu?

– Šavoričku?

– A-ha. Kaj kažeš?

– Hell yeah! Napokon nešto dobro od tebe! Idemo!

I tako smo se u subotu ujutro Goran i ja našli na samom izlazu iz Zagreba te krenuli prema Lici. Putem smo gledali snijegom prekriveni Klek i mahnuli ekipi Aktivnature koja se danas tamo penje. Sretno ljudeki!

U Krasnom smo posjetili Kuću Velebita i malo se propuhali "buromatom". Tko još nije probao, eto mu prilike da iskusi orkansku buru u uvjetima relativne sigurnosti. Goran i ja smo krupni momci i teško nas je otpuhati, no moji cvikeri nisu bili te sreće. Fijuuu! Ako će s vama biti netko sitan, primite ga pod ruku. I dobro se obucite. Propuhalo nas do kosti i totalno razbudilo.

Auto smo ostavili kod pilane, nazdravili domaćom šljivom i put pod noge.

Velebit je u snijegu, ali nije previše hladno. U zavjetrini smo pa ni ne puše previše.

No, kad smo izašli na jezera... woo hoo. Oblačenje! Svi slojevi na gotovs, a bafovi preko nosa!

Koja ljepota. Kakva milina!

Ali bome smo se naprtili snijega. Na mjestima i preko pola metra dubok. Kasnije smo sreli neke momke pa su nam se zahvaljivali jer smo im ostavljali friški trag bez kojeg bi se ziher izgubili, a i bilo im je lakše za hodati. Nema na čemu dečki. Mogli ste barem pivu sredit. Next time. ;)

Pred samim domom pored ceste iz smjera Rossijeve kolibe u snijegu Tatjani ostavljamo poruke.

– E, stari. Se piše Tajči ili Tajći?

– Buraz, stavi CH. Hahaha.

I trkom u kuću da se zagrijemo.
A kad tamo ekipica. Veseli Brođani i još par planinara.

– Dečki jeste gladni?

– Pa ono, da. Sad ćemo mi ovaj svoje kobase izvaditi.

– Ma kakve su to suhotinje?! 'Ajte vamo na pravu ambroziju. Grah! Mi smo skuhali lonac, ali smo dobili zabranu za drugi slijed jer je sinoć bilo... burno i otrovno.

Dakle, grah iz raja ispao. Presavršen! Pozdrav dragi naši Brođani! Hvala još jednom. Autor ovih redaka može posvjedočiti o kasnijim bombastičnim otrovima.

A Tatjane nema i nema. Zabrinuli se već. A što ako se ne potrefimo? To bi bilo baš šteta.

Ali ček, Što je ono tamo na dnu primorske staze? Je li srna? Je li vila?

Ma kakvi! To Zmajka grabi pod divovskim ruksakom.

– Gazda, daj jedno Karlovačko dok se mi oblečemo!

Dočekali ju pred vratima. Osmjesi, zagrljaji pa guc pive, pa osmjesi i ponovno zagrljaji.

– I to vam je dečki dost. Daj sad tu pivu 'vamo.

Zagrijali smo se, pojeli po još jedan slijed graha. A onda su krenule priče pa okolni čestitari.

I polako se spustila noć. Vrijeme je za spavanje.

Ujutro se sprema kiša. Ustat ćemo već oko 5 i što prije krenuti da smo u Krasnom na vrijeme.

I tako i bijaše. Izgrlili smo Tatjanu (stara, treba ti kupanje), poželjeli joj sreću i krenuli nizbrdo.

Taman je krenula kiša kad smo sjeli u auto.

Sve se završilo odličnim ćevapima.

 

Zmajka, samo ti grabi. Vidimo se uskoro na Kamenjaku!

 

Hrc

 

zavizan 01zavizan 02zavizan 03zavizan 04zavizan 05zavizan 06zavizan 07zavizan 08

Ovu subotu je i mlada ekipa AktivNature bila vrlo aktivna. Lijepo subotnje vrijeme iskorišteno je za istraživanje Papuka, a velike pohvale idu za Lanu, Gabrijelu, Davida i Valentinu koji su u akciji proveli punih devet sati. To im je bio prvi ozbiljniji izlet na kojem su puno toga vidjeli i naučili. Jedva čekamo novo druženje.
 
papuk 02 1papuk 02 2papuk 02 3papuk 02 4papuk 02 5papuk 02 6papuk 02 7papuk 02 8

29.02.2020. skupila se mala i vesela ekipa AktivNature i krenula put Kleka.
Nije to bez razloga baš na ovaj datum.
Na Kleku su vještice i kod njih nenormalno postaje normalno i obrnuto.
Pa tako i datum koji se pojavljuje svake 4 godine. Vještice su začarobirale da slijedeće godine taj dan neće postojati.
Kao i uvijek, ujutro se ispije zajednička kavica (pelinkovac), na kojoj se svi izjasnimo što smo ponijeli od hrane i pića. Bez toga se ne kreće!
Veselo smo krenuli prema Ogulinu, a zatim prema Bjelskom od kud vodi kratka i strma staza prema vrhu.
Promatrajući visibabe i ostale cvjetiće koji nagovještavaju proljeće uz podosta jak vjetar stigli smo do doma, koji se smjestio na ravnih 1000 m nadmorske visine.
Nakon kraćeg odmora krenuli smo na vrh. Na 1181 m.
Konačno smo doživjeli zimu i zimske uvjete što nam nije uspjelo ni na zimskom usponu na Zavižan.
Ispod snijeg, po stijenama sige, a okolo naleti vjetra.
No ni to nas nije uspjelo zaustaviti.
Zabundani maksimalno, uputili smo se na vrh. Začudo, na stazi je unatoč vremenskim uvjetima bilo podosta ljudi. Vjetar i pogled – neprocjenjivo!
Od Klečica smo odustali jer smo odgovorni.
Povratak je bio istom stazom, a u Ogulinu smo posjetili Đulin ponor.
Ne moramo ni naglašavati da smo nakon veselog spuštanja i puno fotkanja dan završili uz palačinke u Frankopanu jer bez toga nismo svoji.

klek 01klek 02klek 03klek 04