GORANSKI PLANINARSKI PUT (GPP) BY DOLI & SAŠA
(01.08.-16.08.2023)
Sve je započelo s prvim korakom pred Frankopanskim dvorcem u Severinu na Kupi. Mrcina od ruksaka na leđima, štapovi u ruci, gps u džepu, želja za hodanjem i srce otvoreno za sve što mi se nađe na putu.
Prestaje briga oko toga što treba ponijeti, hoće li biti dovoljno, dali sam nešto zaboravila i kreće avantura koraka za korakom, borba s ruksakom, žuljevima, bolnim leđima, vlastitim mislima i nemislima.
Vrlo brzo stižemo do 2. Kontrolne točke Lukovdol. Udaramo žig pored pipe za vodu. Rano je, dućan ne radi, tu i tamo koji pas zalaje prema nama.
Slijedi Orlova stijena s lijepim vidikovcem na Kupu i prema Sloveniji.
Sretna sam jer na slijedeću točku – Okrugljak idemo bez ruksaka koji skrivamo u podnožju.
Okrugljak je vrh bez ikakvog pogleda, staza zarasla, markacije jedva vidljive. Vrh koji odradiš i zaboraviš.
Nakon Okrugljaka slijedi tabananje po asfaltu kroz Male Drage, Velike Drage i Gornje Kute. Napuštena sela s pokojim stanovnikom koji se čudi kuda smo se uputili i tko nas na to tjera.
Stižemo u Brod Moravice taman par sati prije nevremena. Kad pronađeš dućan, kao da si pronašao blago. Tamanimo sladoled i colu.
Odlučujemo spavati ispred škole u zaklonu od kiše.
Po noći je grmilo i padalo. Srećom jutro je mirno.
Tijelo se oporavilo od jučerašnjih 35 km tabananja i može nastaviti dalje.
Cestom prolazimo kroz Delače s najstarijom kućom u Gorskom Kotaru i kroz Moravička sela. Penjemo se na Špičasti vrh, kojeg se, iskreno, sad kad pišem uopće ne sjećam. Preko pruge u Žrnovcu penjemo se na Skradski vrh i spuštamo u Skrad na sladoled. Žurimo da stignemo do 18 do Zelenog vira gdje nas čekaju u pl. Domu da nam predaju ključeve za noćenje. Putem čujemo od dvoje Njemaca da je Vražji prolaz zatvoren zbog srušenih mostova te razmišljamo o alternativi za drugi dan jer ne možemo preko Vražjeg prolaza do Kupjaka i izvora Kupice.
U Zelenom viru uživamo u blagodati tuširanja, kreveta, sokova i svega onoga što u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, a sada nam se čini kao neizmjerno bogatstvo i zahvalni smo do neba.
Saša radi alternativni plan za sutra i odlazimo na rani spavanac jer sutra hvatamo rani vlak iz Skrada za Delnice. Izvor Kupice propuštamo, ali vratit ćemo se po njega naknadno.
Burek i jogurt u Delnicama u rano jutro sjeli su nam ko budali šamar. Punih i sretnih trbuha tražimo put prema vojarni odakle nas put vodi do Velikog Drgomlja. Usput se na tržnici opskrbljujemo trešnjama, vjerojatno su to zadnje ove sezone.
Na Drgomlju nas čekaju prostrane livade s pogledom. Sretni smo što ne moramo na Mali Drgomalj. Vrijeme se počelo mutiti.
Pratimo prognozu, ne piše nam se dobro.
Put prema Praprotu pamtit ću po moru paprati i mokroj travi, po izgubljenoj novoj majci, po lugarnici na Praprotu koja prokišnjava, po blatu do koljena zbog šumarskih intervencija, po lošim markacijama i stazama punim šumskog nereda koji su šumari ostavili u nasljeđe budućim generacijama.
Iz Praprota dolazimo do Razloga gdje se opskrbljujemo vodom i spuštamo na izvor Kupe. Ubrzo postajemo svjesni da je most srušen, da ne možemo preko, da moramo tražiti alternativu i da smo jako umorni, noć samo što nije a kiša se sprema. Naravno nema predaje. Žurimo natrag prema Razlogama u potrazi za zaklonom. Unatoč zabranama kampiranja u NP postavljamo šatore malo prije Razloga u zaklonu borova, u mraku kuhamo standardnu večeru (Taglianete s gljivama) i čekamo medu da se pojavi iza ugla.
Noć je vjetrovita, a jutro nam donosi kišu koja ne misli stati.
U pomoć nam stiže mladi Nino, nećak gazde apartmana u Tršću gdje smo planirali slijedeće noćenje. Spremamo stvari i šatore po kiši i penjemo se u Razloge kod info centra pričekati Ninu. Usput srećemo dežurnu curu na ulazu Izvora Kupe koja nam uredno naplati ulaznicu i još nas izriba s pravilima ponašanja u NP, koja smo naravno prekršili jer smo spavali u njemu.
Mokri ko miševi ulazimo u Ninin auto i sretni i spašeni odlazimo u apartman u Tršću. Taj petak protekao je bez hodanja, u sušenju stvari, šatora, gojzi, zacjeljivanju rana i žuljeva od prethodna 3 dana. Uživali smo u blagodatima civilizacije: tušu, šparetu, fotelji, krevetu, dućanu, hrani. Družili smo se s Antonom i njegovom obitelji. Kiša je padala cijeli dan. KT Pintarica morali smo izostaviti zbog više sile. Odlučujemo ostati u Tršću slijedeća 2 dana dok se kiša ne smiri i odrađivati parcijalno točke u blizini.
Idući dan, u subotu, prije podne provodimo u selidbi u susjedni apartman kod Antona jer je naš već rezerviran. Skupljamo korisne informacije za nastavak putovanja, slušamo o poplavama koje su zadesile Sloveniju. Čim je kiša stala odrađujemo KT Kraljev vrh i Rudnik u blizini Tršća.
Imamo još vremena i za izvor Čabranke. Čabranka je toliko nabujala da nas je bilo strah da nećemo moći prići izvoru. Snaga vode pokazala se u svom punom jeku. Osjećam strahopoštovanje i poniznost pred tolikom snagom i ljepotom.
Zbog obilnih kiša šuma je puna gljiva. Ne beremo ih jer nismo znalci. Trebamo ostati zdravi i prisebni.
Slijedeće jutro selimo se u treći apartman jer Anton je pun. Dočekuje nas dragi i veseli pričalica Edi, mračna i vlažna soba sa smrdljivim WC-om, ali ne bunimo se jer imamo krov nad glavom.
Tu nedjelju odradili smo Tatinsku dragu sa partizanskim spomenikom. Nastavljamo dalje prema Kozjem vrhu. Na putu imamo lijepi pogled na Prezid te prolazimo pored čudne kapelice podignute za očuvanje od droge, raka i side. Niš mi nije jasno, ali očito nisam u tom filmu, pa se niti ne želim zamarati.
Penjemo se još i do Vražjeg vrteca nakon čega se spuštamo u Prezid gdje čekamo Edija da nas poveze u Tršće u apartman i nahrani nas večerom jer Edi je ponosni kuhar i zvijezda RTLove Večere za 5.
Za razliku od održavanja apartmana, kuhanje mu jako dobro ide.
Slijedeće jutro završava naš 3-dnevni boravak u Tršću. Prognoza se popravlja i mi krećemo put pod noge u nove avanture i izazove Gppa.
Edi nas ostavlja kod gostionice Tajči podno Milanovog vrha, naše iduće KT.
Na Milanovom vrhu srećemo šumare, što nam najavljuje veselje preskakanja po šumskom neredu po putu. S čudovištem na leđima to je prava avantura.
Gpp markacija gotovo da i nema, ili su srušene ili su jedva vidljive prekrivene mahovinom. Probijamo se s teškim ruksacima i mobitelom u ruci pokušavajući pratiti trag.
Stižemo do Paravićeve mize gdje se nalazi šumska lugarnica. Nakon čega se krećemo uz slo granicu prema Čabarskoj polici. Planiramo prespavati u zapuštenoj lugarnici na Javoru za koju nam je rekao šumar Branko iz Tršća. Lugarnicu koriste Riječki spelolozi za svoje ekspedicije.
Ostavljamo stvari u Javoru i bez ruksaka idemo prema Čabarskoj polici, prekrasnoj livadi s pogledom na Slo Snežnik. Istražujemo i okolne livade s ostacima bunkera. Ustvari Ja ležim na livadi a Saša istražuje okolo.
Slijedeći dan čeka nas Sverda, Jelenc, Guslica i Snježnik, te noćenje na Platku.
Jelenc na kojem do sada nisam bila me oduševio pogledom. Uspon prema Guslici ide kroz prekrasnu bukovu šumu punu mahovine, paprati i neobičnih kamenih skulptura. Unatoč muci i znoju osjećam pravu čaroliju u srcu Gorskog kotara.
Nakon Guslice krećemo se, dobro mi poznatim putem prema Snježniku. Umorni smo i jedva čekamo dolazak na Platak, nadajući se i nekoj večeri. Stižemo oko 20. Ništa od večere, ali barem je dom otvoren pa imamo krevet i tuš. Šteta što je dom dosta zapušten. Unatoč obnovljenom restorantskom prostoru, sobe vape za obnovom. Radimo si večeru ispred doma. Hvala Peri na punjenoj papriki. Mala promjena menija dobro dođe.
Ujutro nas čeka doručak, trpamo u sebe kruh i razne namaze pa punih i sretnih trbuha krećemo prema Risnjaku, vrhu koji nikad ne iznevjeri. To je ujedno jedini vrh gdje smo sreli nešto planinara. Većinu puta, osim po selima i gradovima, uglavnom nismo nikoga sretali. Uopće mi nije žao zbog toga, zamišljala sam si gužve na moru i prema moru i bila presretna što sam se odlučila za planinu. I što sam se uputila na ovo putovanje sa Sašom. Osim što smo kondicijski na sličnoj razini, dobro smo se slagali i nadopunjivali u kriznim situacijama. Ukratko ne preporučam ići kao solo hiker na GPP osim ako ne želite odraditi križni put i Golgotu uma i tijela.
S Risnjaka spuštamo se prema Gornjem Jelenju strmim putem kojim idu samo medvjedi. Šuma je predivna i ja uživam, a Saša s nestrpljenjem očekuje makadam. Putem srećemo pastira sa stadom do 50 ovaca, kako on kaže. Ustvari ih je oko 20.
Krećemo se prema podnožju Tuhobića i tražimo nadstrešnicu za prespavati. Borimo se tražeći prolaz kroz neku Hps stazu koju već godinama nitko ne održava. Nailazimo na napuštenu vikendicu gdje slažemo šator. Kiša po noći.
Drugo jutro čeka nas Tuhobić čime započinjemo 3. Dionicu Gppa. Na Tuhobiću, ko i obično dere vjetar. Uživamo u pogledima na more i na gore. Silazak s Tuhobića nije zahtjevan, ali traje i traje. Spuštamo se u Lič oko 14. Sretni smo jer nalazimo kafić i dućan koji radi do 15. Dupli espresso i colu strusila sam u sekundi + sladoled i hidra iz dućana. Ostavljamo ruksake i gojze u birtiji i lagani ko ptice skakućemo prema Medviđaku. Putem prolazimo kroz Lič, selo u izgradnji. Dosta je tu živo, u odnosu na sela kroz koja smo ranije prošli. Medviđak je prekrasan, pogotovo zadnji dio pentranja po stijeni.
Šatore postavljamo pored groblja i crkve. Tu imamo sve što nam treba, mir, vodu i pouzdane susjede.
Ujutro magla nad ličkim poljem, ali sunce je na pomolu. Gledamo na caricu Viševicu, naš idući cilj. Ni ne slutimo koliko će nas znoja koštati taj uspon.
Svraćamo u dućan nadajući se bureku, ali ništa od toga. I sladoled će poslužiti.
Uspon na Viševicu je konstantno peglanje prema gore. Naporno, ali srećom mi smo odmorni, pa ide nekako. Po putu krademo medi maline, nadajući se da nas neće uhvatiti. Četveronoške, nakon prolivene krvi i znoja, Izlazimo točno na vrh Viševice. Aleluja!
S Viševice se spuštamo na Javorje i nastavljamo dalje kroz prekrasne stijene i kroz šumu prema Burnom Bitoraju. Odlučujemo se na spavanje u Botorajki koja nas je iznenadila na najjače jer nismo znali da je obnovljena. Dočekalo nas je prekrasno sklonište obasjano suncem, s kišnicom za pranje i novo uređenom spavaonicom. Pravi dokaz da mala grupa složnih ljudi okupljenih oko zajedničkog cilja može napraviti veliki pothvat. Bravo za PD Tuhobić i Mohu.
Slijedeći dan protekao nam je s manje kilometara ali više gubljenja i traženja puta kroz zaraslu šumu prema Čelimbaši s vrhom bez ikakvog pogleda. S Čelimbaše spuštamo se po livadi na cestu prema Tuku gdje planiramo spavati.
Pl. dom Bijele stijene pun je ko čep, ali naći će se mjesta za nas dvoje. Dom je prije godinu dana preuzeo Kristijan iz Zg, kojeg sam upoznala na VPPu prije 2 godine. On i Nina lijepo su obnovili spavaonice i izvrsno se pripremili s hranom, što je planinarima ipak najvažnije.
Nakon prefine večere i spavanja Odlučili smo propustiti njihov obilat doručak i krenuti ranom zorom jer nas čeka ogroman zalogaj za ovaj dan. Požurili smo Matić poljanom pored smrznutih partizana, ostavili ruksake u podnožju i Već oko 9 bili smo na vrhu Bjelolasice. Kratko se zadržavamo na vrhu, spuštamo se po ruksake nakon čega slijedi marš po makadamu do 13. Km gdje opet bez ruksaka uspinjemo vrh Samarskih stijena. Spuštamo se dolje i nastavljamo do 7. Km gdje se odvajamo prema Bijelim stijenama. Veselim se spavanju u lijepom, novom skloništu što mi daje snage da umorno i izmučeno tijelo dovučem do gore. Ukupno nas je 8 u skloništu što mladih, što starih + 2 dežurnih u iz Pl. Doma Dragutin Hirtz. Opijamo se juhom iz vrećice jer napokon ne moramo šparati vodu.
Slijedeći dan pamtit ću po 15 km asfalta od Jasenka do Bjelskog koji mi čak i nije tako teško pao, koliko sam očekivala. Kao šećer na kraju čekao nas je završetak dana na vrhu Kleka, prekrasnog diva koji me uvijek iznova očara. Dom nije radio pa smo postavili šatore pored doma, uz još dvoje mladih Francuza kojima je cilj doći preko brda do mora.
Ujutro krećemo u smjeru Klečica i dalje prema Bijeloj kosi. PD Klek je obnovilo markacije ove staze koja je dio Via Dinarice, pa nam je kretanje znatno olakšano i možemo uživati u prirodi bez opterećenja s GPSom.
Kod skretanja za Bijelu Kosu ostavljamo ruksake i penjemo se ca 2 sata do vrha. Na kraju slijedi spuštanje na izvor Kamačnik. Već smo pri kraju s vodom i presretni smo što možemo obnoviti zalihe iz rijeke. Kratka pauza, pranje nogu u Kamačniku prije posljednje večere i put pod noge do želj. Stanice u Vrbovskom gdje postavljamo šatore za posljednju večer. Vlakovi prema Rijeci prolaze, ali ne smetaju nam. Umorni smo ko psi.
Stigao je i zadnji 16. dan. Ujutro se dižemo rano, sve je mokro od rose. Penjemo se u Vrbovsko na kavu, burek, jogurt, sladoled. Jad i bijeda od grada.
Na izlasku iz grada nailazimo na pravi rudnik kupina. Danas nam ostaje još zadnji vrh Lovnik i nakon njega povratak prema Lukovdolu i Severinu. Sretna sam što se bliži kraj koji mi se činio jako daleko, ali osjećam knedlu jer znam da će mi sve ovo jako faliti. Falit će mi hodanje, miris šume, mahovine, paprat, livade, kupine, maline, miris mede. Falit će mi priroda koja mi daje neizmjerno, koja me ispunjava i liječi i uči. Uči me da se suočim sa strahom, sa samom sobom, da popustim kočnice i da se prepustim životu.
Hvala joj na tome i na ovih 377 odhodanih km.