• Najbolje ideje sinu nam dok hodamo.

    Friedrich Nietzsche

  • Jednog dana cijeli život će vam proletjeti ispred očiju.

    Pobrinite se da bude vrijedan gledanja.

  • Netko bira noćenje s 5 zvjezdica…

    A netko s 5 milijardi zvijezda!

  • Djeca ne pamte najbolji dan ispred televizora.

  • Šuma nema Wi-Fi ali je povezanost još bolja.

Via Adriatica Tatjana Savoric

 

Krenula je! AktivNaturci ispratili svoju Tatjanu Šavorić na put od 1100 kilometara izazova, avantura, ali i sreće i spokoja.

Nitko nikada, pisao je Hemingway, neće razjasniti što je leopard tražio na visini od nekoliko desetaka tisuća stopa. Napustio je zlatne, suncem ušuškane i tople savane kako bi se uputio među snjegove Kilimandžara. Baš tako, teško je razjasniti i što čovjek traži na planinama okovanim snjegovima i minusima. Teško je razjasniti, ali oni koji su ijednom u životu dopustili planini da ih zagrli svejedno hrle tim trenucima u kojima ih gorde ljepotice miluju i daju im osjećaj mira, spokoja, sreće i smisla. A planine to zbilja rade, čak i u najsurovijim uvjetima.

Toga je itekako svjesna i naša AktivNaturka Tatjana Šavorić koja se sinoć uputila na svoje putovanje života od 44 dana, 1100 kilometara planina, 41.000 metara visinske razlike uspona (to su vam 4 i pol Everesta!). Naivci mogu zabrinuto upitati što Tatjana traži u 1100 kilometara dugoj stazi Via Adriatice? Što radi SAMA 44 dana u nepredvidivosti planina? Naivci neka odahnu jer: 1. Tatjana neće ništa tražiti na stazi što već nije u njoj; 2. čovjek na planini nije sam, čovjek tek na planini postaje svoj i najsvoj. Priča o Tatjani metafora je koju svi trebamo preslikati u svoje živote.
Jedino čega se boji je neuspjeh

– Prehodavanje cijele staze je u razradi od kad sam prvi puta čula za ovu stazu i povezala se sa Srećkom Vukovom. Već dulje vrijeme želim biti pravi thru hiker. Međutim, nikad nije bilo dovoljno vremena i novaca za otići na neku američku stazu tako da je spoznaja da imamo takve staze u Hrvatskoj bila prijelomna. Ideja je došla slučajno jednu večer prilikom slaganja tabele VA thru angela pa sam pomislila: „Zašto ne bih išla sada“. Kratki sken datuma i rasporeda obaveza i okvirni termin je bio u glavi. Kroz nekoliko dana, cijela je ideja sjela na svoje mjesto – kaže Tatjana dodajući kako se najviše veseli početku puta i hodu po Konavlima.

Iako je već prošla najzahtjevnije dionice Via Adriatice, svejedno je spremna da se i ovaj put suoči s njima.

– Nekome su planinski masivi zahtjevni, nekome je teška napuštena divljina Dalmatinske Zagore. Netko jedva preživi kamenjar dalmatinskih planina. Upravo to je ono što je prekrasno kod ove staze. Svega ima u izobilju i svaki dan je drugačiji. Osobno, mislim da će mi izazov biti posljednje dvije dionice jer su mi nepoznate – govori Tatjana koju su večeras na putu prema Dubrovniku ispratili njezini AktivNaturci. Koktel treme, radosti, uzbuđenja, sreće i ponosa vrlo lako se miješao na zagrebačkom kolodvoru. No, Tatjana k'o Tatjana. 50-ak kilograma žene u koju je stalo pozitive, srčanosti i borbenosti za 50 života kaže da nema straha.

– Svjesna sam loših vremenskih uvjeta i (ne)prilika i spremna sam na njih koliko se to može biti. Jedini strah koji imam je strah od neuspjeha, odnosno odustajanja zbog neke ozljede ili nekog većeg razloga koji bi me natjerao da siđem sa staze – kaže Tatjana. Srećom, tu je i obiteljska potpora, koja je njezino najveće gorivo, i koja reže sve sumnje i skepse u uspjeh naše Tatjane.
Klara putuje s mamom u mislima.

Svi koji znaju Tatjanu, znaju i da spoj nje i planina nipošto ne prolazi bez njezine „mini me“ – kćeri Klare s kojom nas sve uveseljava, ne samo na zajedničkim izletima, nego i na svom blogu Na Vrh Brda. Iako je prehodavanje Via Adriatice bio zajednički san majke i kćeri, Klara na ovu avanturu putuje s mamom u mislima.

– Užasno mi je teško što ću ove korake odraditi bez nje. Prethodna godina nas je naviknula na zajedničke kilometre i vjerujem da će mi biti pusto bez nje, bez njezinog glupiranja na stazi i bez povremenog njurganja – govori Tatjana dodavši kako VA neće nigdje pobjeći i da će je s Klarom proći čim ona maturira (Klara, jesi čula? Spremaj se! ).

Planine su dom.

Naravno, budimo realni, nije sve u vezi planina tako poetično. Koliko god da nas duhovno hranile, toliko je bitno da svatko tko se uputi na druženje s njima bude spreman – i fizički, i psihički, a bome i s teretom. Tatjana je, to će reći svi koji je znaju, rođena spremna. Iako nije imala nikakve posebne pripreme, kaže:
– Veći dio ove priče je u čvrstoći glave. Kada je um spreman na brojanje dana, tijelo ga prati. Što se tiče visinskih detalja dionice, pristupat ću im kako i inače pristupam zimskim usponima: polako, koncentrirano i s oprezom.
Budući da je po prirodi izrazito pedantna (i još k tomu i medicinska sestra), nije ni čudo da joj je ruksak uvijek „k'o apoteka“. Zbilja, malo ćete složenijih i urednijih stvari na planini sresti od Tatjaninog ruksaka.

– Prvo, sve uvijek imam na popisu na papiru. Najbitnije mi je da imam svu zimsku opremu: šator, šatorsko krilo, vreću, karimat i kuhalo. Hrana je uglavnom dehidrirana, a odjeća... Zbilja nema smisla nositi puno rezervne odjeće koju bih ionako oblačila na prljavo tijelo. S vremenom ću se naviknuti da smrdim – u svom stilu će Tatjana.

Draga Tatjana, ne brini. Sve što zaista smrdi „ne može ni prismrdit'“ planinama i to ostavljaš daleko iza sebe . I umjesto da ti kažemo: „Sretno“ ili „Neka su ti mirne planine“ ili pak „Čuvaj se“, mi ćemo ti reći: „Dobrodošla doma, draga naša“. Jer, planine jesu i tvoj i naš dom, a ti ćeš nam sada samo svima pokazati kako se najbolje brinuti o njemu.

(Ali, svejedno sretno i čuvaj se!)

Jelena Ružić